Proizvode različite vrste sira kojeg prodaju, ličnom dostavom, na širem području Novog Grada i Prijedora.Siranu su, prije pet godina, izgradili u okviru Projekta lokalnog integrisanog razvoja kojeg je implementirala UN-ova globalna razvojna mreža UNDP. To im je, naglašavaju, bio vjetar u leđa, ohrabrenje da rad u selu ima smisla i da su u svojoj sredini, prepoznati kao dobar primjer. – U našoj porodici, oduvijek smo se bavili proizvodnjom mlijeka i mliječnih prerađevina. Majka Nada to radi duže od trideset godina. Izgradnjom sirane, načinili smo korak više ka modernizaciji proizvodnje, povećanju kapaciteta i jasnijim perspektivama života u selu – kazao nam je 42-godišnji Mario Bundalo. On je najviše angažovan na proizvodnji stočne hrane. Za te poslove posjeduju modernu mehanizaciju i zato većinu poslova u domaćinstvu, Bundale obavljaju samostalno. Mirko Bundalo (46), Mariov brat najviše radi u sirani i brine o farmi. – Imamo 12 muznih krava koje daju kvalitetno mlijeko. Naravno, na to utiče dobra hrana, u dovoljnim količinama. Dio mlijeka, i sada, koristi mama koja pravi sir i kajmak po starinskim receptima. Dva puta sedmično ide u Prijedor na pijacu. Preostali dio, stotinjak litara dnevno, prerađujemo u sirani. Toliki je naš kapacitet – objasnio nam je Mirko Bundalo pokazujući nekoliko vrsta sira koji, dozrijeva pola godine.
Ovo je veoma osjetljiva djelatnost, dodaje Mirko, koja ne trpi površnost ili oscilacije kvaliteta. Zato su Bundale, već na početku rada angažovali tehnologa.Vremenom smo, kažu, usvajali znanje, prihvatali prilično komplikovan princip proizvodnje, trudili se da ispoštujemo sve norme, da bi naši proizvodi bili prepoznati na tržištu. [/av_image] – Poštovanje struke, stalno usavršavanje, razmjena iskustava sa sirana u inostranstvu, najviše u Sloveniji, za nas je na prvom mjestu. Zato imamo stalne kupce, pa čak i spisak narudžbi za tvrdi, meki i sir u kriškama. Mogli bismo i više prodati ali nam je proizvodnja limitirana kapacitetom sirane i manjkom radnika – objašnjava Mirko, za Srpskainfo, specifičnosti posla za kojeg se, zajedno sa bratom opredijelio prije dvije decenije. Okušali su se u ugostiteljstvu na hrvatskoj obali, u Poreču i Rovinju, tražili posao u Austriji, Njemačkoj, Sloveniji… Odluku da se zauvijek vrate, donijeli su u Celju. Tu su se zaposlili u marketu, ali poslije desetak dana, odlučili su se na povratak. Sada su sami svoje gazde i šefovi, poslodavci i radnici, istovremeno. Izvor: Srpskainfo