KAKO JE NA RIJECI RAKITNICI "OŽIVIO" STARI MLIN SORAK

Na vodotoku Rakitnice, dugom dvadesetak kilometara, nekada je bilo više od 30 mlinova, a sada radi samo jedan i to zahvaljujući Dragoslavu Soraku iz rogatičkog sela Guždelji koji je obnovio pradjedovu vodenicu i stogodišnju porodičnu tradiciju.

FOTO: TO Rogatica

Od vajkada je važilo pravilo da ko ima mlin ne može ogladnjeti. Poslije količinski i najmanjeg mljevenja žita ostane ujam za veći ili manji hljeb, a zna se: ko je gladan, hljeba je gladan. Toga se, najvjerovatnije, prije više od 100 godina, držao tada mladi Radovan Sorak iz sela Guždelji kod Rogatice, kada je za mali komad zemlje pored Rakitnice, na kome je već bio stari oronuli mlin, dao deset dunuma svoje najplodnije zemlje i ko zna koliko još u gotovu.

Vodenicu je obnovio i počeo se baviti mlinarstvom, koje je, pričaju njegovi potomci, među kojima i praunuk Dragoslav, zaslužno za njegovo dobro zdravlje i život dug 81 godinu tokom koga se nikad nije požalio da je uludo potrošio zlata vrijedan komad zemlje i brdo para kada je mlin kupio.

- Naprotiv, đed Radovan, kako su ga svi zvali, ponosio se svojim mlinom sa četiri para kamenova gdje je najradije provodio i dane i noći dok su sinovi Todor - Tošo i Gojko obavljali druge poslove kod kuće i na imanju. Poslije smrti oca oni su se podijelili i svaki je dobio svoj dio mlina sa po dva para kamenova - priča Dragoslav.

Preko kamenja u našem mlinu, kazuje on, samljeveno je ni bog ne zna koliko tona ječma, kukuruza, zobi pa i pšenice koja je “mlada” žitarica u ovim krajevima, jer su je, posebno u periodu između dva svjetska rata, seljaci ispod Romanije i Devetaka rjeđe sijali.

Pošto je na od izvora Rakitnice u istoimenom selu do ušća u Praču kod Mesića, bilo više od 30 manjih i većih mlinova, u neku ruku bila je “borba” za mušterije.

U tome su prednost imali mlinari koji su danonoćno radili. Među njima bio je i mlin Soraka. To je, opet, tražilo i određeni “konfor” u i oko mlina. Tu je morala biti posebna prostorija za odmor mlinara i onih koji su žito donosili, najčešće, na konjima samaricama, ali i dovozili u seljačkim kolima ljeti i sankama zimi.

Pošto se u mlin dolazilo, po narodnoj “u mlin kad hoćeš, iz mlina kad samelješ” najčešće na konak i sa konjima i ostajalo nekada i danima, uz svaku “jaču” vodenicu morala je biti makar i improvizovana štala za konje sa nešto sijena.

- Kako je i mlinar bio u stalnoj obavezi da prati rad oko mljevenja, građeni su i pomoćni objekti za uzgoj svinja, kokoški, patki i ćurki da bi se, kad zatreba, našli pri ruci za obrok mlinaru i njegovim prijateljima okupljenim uz čašicu domaće mučenice, a toga je uz obale Rakitnice bilo uvijek - prenosi Dragoslav priče njegovih starijih među kojima je i otac Drago, koji je prepustio sinu da se u ulozi novog vlasnika brine o mlinu.