SLAPOVI, TURISTI, KRAVE I DARKO MILIČIĆ

U subotu uveče, nakon uspona na Čvrsnicu (2228), najvišu planinu u Zapadnoj Hercegovini, moj saputnik Dejan Pavković i ja vratili smo se na Kuprešku visoravan i zanoćili u mojoj roditeljskoj kući u Šemenovcima. Otac Zarija se ljuti što dolazimo kasno.

-Moj junače, ko normalan kući dolazi u ponoć. Tad ljudi spavaju.

Dejan mi ujutro kaže da je spavao „kao nikad“. Nije ni čudo. Hladan planinski vazduh sa Velikog Vitoroga i tišina, koju je tek dva-tri puta narušio lavež tornjaka Šarova, jedinog preostalog psa u selu, opijaju i odmaraju od gradske buke, problema, televizije, starleta, bjelosvjetskih vijesti, fejsbuka, interneta, tranzicije, Evropske unije i drugih trica i petparačkih priča.

Probudio nas je urnebesni cvrkut ptica sa drveća koje je u dvorištu, prije tri decenije, posadila moja majka Stana. Prije toga je oko kuće bila golet. Kamen. Ni žbuna a kamoli drveta. A onda je ona počela da iz Lovrića dola, sa Skružnjače i ko zna odakle sve donosi borove, smrče, vrbe, jabuke….Tako da dvorište izgleda kao mali park.

Pod stare dane, prije smrti, ona se često vajkala da je pogriješila:

-Kad stari i ja pomremo, izbiće neki požar a kad se ovoliko drveće zapali i kuća će izgorjeti.

Nakon popijene kafe i rakije sa ocem i braćom od stričeva Špirom i Vladom, krenuli smo put Šipova i Jajca. Sa namjerom da prvo posjetimo Janjske otoke. Iako je u pitanju mjesto izuzetne ljepote, koje se nalazi na magistralnom putu Kupres – Šipovo, Janjske otoke su još uvijek malo poznate široj javnosti. Čak i u BiH.

Petnaestak kilometara od svog izvora u podnožju Velike Plazenice, Kupreška rijeka se, između Strojica i Babića, sjedinjuje sa rijekom Janj. Koja, zapjenušana i raspjevana, pod tim imenom juri prema Šipovu i svom ušću u Plivu.

Nekoliko kilometara nizvodno kanjon dubok 200 metara, sastavljen od krečnjačkih stijena, se širi u pitomu dolinu u kojoj se rijeka razliva u više rukavaca, koji se nakon nekoliko stotina metara ponovo vraćaju u isto korito, praveći vodopad visok dvadesetak metara.

U dolini dugoj 700-800 i širokoj manje od 300 metara priroda je smjestila više od deset manjih i većih vodopada i desetine slapova, između kojih se ugnijezdilo dvadesetak seoskih kuća, vodenica i vikendica. U većini njih posljednjih godina izrađene su sobe za spavanje. Između kuća i pomoćnih objekata, okruženih cvijećem, vijugaju rukavci, sa puno slapova i brzaka, tako da je prostor ispunjen šumom vode.

Prenoćište u vikendicama je 10 evra po osobi. Smještaja sa hranom nema. Nju gosti mogu naći u četiri kafane. Neke od njih se bukvalno nalaze na vodi, stolovi su postavljeni na manjim ostrvcima, do kojih se stiže preko drvenih mostića ili samo položenih brvana.

Nedelja je, pa je u Janjskim otokama danas velika gužva. Teško je naći mjesta za parking. Najviše automobila je sa registarskim tablicama Novog Sada, Pančeva i Zrenjanina, tri grada u čijoj okolini se nalaze najveće iseljeničke kolonije Janjana izvan BiH.

Pri obilasku prvog vodopada susrećemo se sa mojim ratnim drugom Dušanom Piljićem. Većina kuća u Otokama pripada Piljićima. Oni su vjekovima unazad tu držali vodenice, u kojima su žito mljeli stanovnici janjskih sela ali i stanovnicima Blagaja, Mrđenovaca, Novog Sela, Barjemovaca i Šemenovaca, sa susjedne Kupreške visoravni.

Dušan je na vodopadu, koji mu bukvalno protiče ispod kuće, napravio manju električnu centralu, a planira da podigne još jednu. Žali se da je ove godine, zbog suše, rijeka Janj omanjila, pa je struje manje. A i brojni vodopadi, slapovi i brzaci ne izgledaju atraktivno, kao što je to uobičajeno.

U povratku u centar naselja susrećemo poznatog košarkaša Darka Miličića. On i Miroslav Raduljica su porijeklom iz Janja. Kamenite visoravni između Kupresa i Šipova, koju čini 18 sela. Sa Miličićem tridesetak visokih i nabildovanih mladića. Većina obučena u majce sa krstovima, drugim hrišćanskim i srpskim znamenjima i patriotskim natpisima. Primjećujemo da niko ne obraća pažnju na njih, po čemu zaključujemo da čuveni košarkaš često dolazi u zavičaj svojih predaka.

Na omanjoj livadi pokraj puta, koja je, kao i sve u ovoj dolini, sa svih strana okružena vodom, peče se nekoliko jagnjadi. Ipak, Dejan i ja se opredjeljujemo da doručkujemo sir i kajmak u kafani kod moje šarmantne „fejsbuk“ prijateljice Zorice Piljić. Društvo nam pravi njen suprug Dragan. Pomažu i djeca. Pivo i drugo piće hlade u vodi pa im frižideri nisu potrebni.

Ovde maltene nema kuće koja nema jedan ili više „privatnih“ slapova. Zato turisti, ako hoće da ih obiđu, moraju da prolaze kroz dvorišta kuća. Ali mještani se ne ljute. Navikli su da im po čitav dan, posebno vikendom, nepoznati ljudi prolaze ispred kuće, slikaju se i galame ushićeni ljepotom prirode na koju nailaze.

Pred jednom kućom, gdje započinjemo razgovor, domaćin nas odmah nudi rakijom. Odbijamo. Uz opasku da će, ako sve koji naiđu bude nudio rakijom, na kraju turističke sezone biti na gubitku.

-Ajde, bolan, važno je da je čovjek živ i zdrav a biće i rakije i para. Mnogo je ljudi koje su pare usrećile ali nije malo ni onih koje su unesrećile.

U podne, kad smo nastavili put prema Šipovu, Janjske otoke su već bile „zakrčene“. Na čuđenje nekoliko krava koje su, nakon obilne ispaše, mirno preživale na livadi i posmatrale sve to šarenilo ljudi i automobila koje je kraj njih mililo. Očigledno ni malo impresionirane onim što vide.

Izvor: Tamo daleko / Piše: Dušan Marić