U banjalučkoj Kući Milanovića predstavljeno je novo djelo banjalučkog pisca i novinara Gorana Dakića “Izvlačenje drače” u izdanju Imprimatura ili, kako je rekao osnivač te izdavačke kuće, Boris Maksimović, “sirova knjiga”, “knjiga slušanja”, prvo Dakićevo djelo o Krajini poslije niza o Slavoniji i Dalju.
Nakon “Petodinarki”, “Dalja”, “Mrlja na šanku”, “Dodatka jelima” Goran Dakić predstavio se “Izvlačenjem drače”,novom knjigom u kojoj, prema riječima recenzenta Saše Šmulje, daje riječ ućutkanima i prećutanima vođen umjetničkom idejom Josipa Pejakovića.
“Kao da slušaš”, opisuje Boris Maksimović. “Čitanje ove knjige je čin slušanja, jer toliko jasno pred tebe izranjaju ti ljudi. Ti imaš osjećaj da imaš sagovornika ispred sebe.”
Maksimović navodi da je bilo polemike zbog naslovnice, jer je prva bila “previše lijepa”, a Dakić je smatrao da je selo “čemer”, da je teško i da je život na selu težak kao izvlačenje drače.
ANATOMIJA MENTALITETA KRAJIŠKOG ČOVJEKA
Nina Govedar, recezentkinja knjige, navodi da je Dakić o Slavoniji i Dalju pričao najstrastvenije. Odatle dolaze najinteresantnije uspomene, ono što ga je oblikovalo. Za nju je bilo iznenađenje to kako je prenio mentalitet Krajine u portret jedne osobe, jer lika u “Drači”, kako kaže, čitalac može da zove bilo kojim imenom.
“Univerzalnost tog lika do kojeg Dakić na kraju dolazi je zapravo fantastična”, smatra Govedar. “On ni po čemu nije poseban. On ni po čemu nije ekscentričan. Vrlo je prosječan. Živi tu negdje, nadomak Banje Luke.”
TAKSIJEM DO DRAČE
Knjiga ima predistoriju, pojašnjava autor. Nedavno je položio vozački ispit, pa su ga taksisti često vozili i častili svojim monolozima i analizama aktuelne političke situacije. Te razgovore je snimao i poslije ih, uz svoj uvod i zaključak, pretvarao u političke komentare za štampu.
“E, otprilike je slično i “Drača” počela”, kaže Dakić. “Možda prve dvije, tri priče su nastale tako što sam snimio ljude koji su pričali i nebrojeno puta preslušavao to što je snimljeno. Ne da bih prekucao, nego da bih uhvatio to što sam želio da uhvatim. Ne motive, ne simbole, ne teme, nego jezik”, navodi Dakić.
OD BOGA TRAŽIM SAMO DA ME PROBUDI, OSTALO ĆU JA
Dodatni utisak “Drača” je ostavila na Dakićevog prijatelja i advokata Aleksandra Jokića. Njegov govor o knjizi bio je iznenađenje za sve, uključujući i Jokića. Djed mu je bio iz Krajine i često mu je pričao kako je jedan “lokalni šaldžija” iz njegovog sela stalno govorio kako je “u životu najteže draču curikati”, što njemu nije bilo jasno ni šta znači, dok nije shvatio i uz ovu knjigu da je to izvlačenje drače. Za Jokića je bitan životni, filozofski aspekt knjige, kao i jake, egzistencijalne poruke.
“To su poruke, koje su negdje usputne”, kaže Jokić, “Ali, vi ih vidite, osjetite. Daću vam samo jedan primjer, jedan od tih, koji je na mene ostavio baš dubok trag. To je rečenica jednog od likova koji su, kako je i Nina rekla, toliko stvarni, ali nisu neko koga pamtite imenom i prezimenom. Čovjek je izjavio: “Od Boga tražim samo da me probudi, ostalo ću ja.” I to je rečenica koju nekako, od kako sam je pročitao, ja živim.”
Dakić kaže da je dugo radio na knjizi, čitao i prepravljao. Toliko je čitao prije štampanja da mu se, kaže, smučila. Ipak, najavljuje i moguće drugo izdanje uz bonus priču, koju je za ovo izdanje zaboravio, kako sam priznaje. Vi ne morate toliko da je čitate, ali možete bar jednom. A u Krajini često znaju reći: “Jednom k´o nijednom”.
Autor: Ljiljana Smiljanić