Rijetko gdje kod nas, pa i u Evropi, na prostoru od od svega 337,45 km², možete doživjeti takav susret sa prirodom.Tu se prvenstveno misli na brojne šumske pejzaže, veličanstvene vodopade, virove i kaskade rijeka Ugar, Ilomske, Kobiljske rijeke, Dejanska rijeke, Duboka, Bukovica i Cvrcka. Upravo na ovom području žive i brojne legende o vilama i gorštacima, o ostacima tvrđave Oštrc, prirodnom kamenom lavirintu zvanom Vučiji tor (Stari grad), djevojci koja je okamenjena, crkvi koja je za jednu noć izgrađena, temeljima stare džamije (koji potiču iz prve polovine XVII vijeka), za koju predanja kažu da je jedinstvena na prostoru Jugoistočne Evrope, jer se u njenoj unutrašnjosti nalazi mezar njenog vakifa – Skender – dede i brojne druge legende. Da je ovo područje bilo naseljeno još u davnim vremenima dokazi su i ostaci bazilika starohrišćanskih crkava u selima Javorani i Imljani (Makarići), rimska opeka u selima Kostići i Rađići, što ukazuje da se radi o rimskim stražarnicima uz rimske ceste, ali i brojni stećci širom područja opštine, poput imljanske nekropole „Mramor“, „Đidolovo groblje“, stećak u selu Baština i brojni drugi stećci.
Prema dosada objavljenim izvorima, nekadašnji Skender-Vakuf (danas Kneževo) se prvi put, pod tim imenom, javlja upravo u sidžilu jajačkog kadije iz 1692. i 1693. godine.Predanja, koje su prenošena s koljena na koljeno, kazuju da je naselje (Skender Vakuf) formirao Ali-dedo Iskender, odnosno Skender-dedo. On je, kako se može u nekim izvorima pročitati, u ove krajeve došao iz daleke egipatske Aleksandrije, ili Skenderije. Iskender ili Skender na turskom znači „Aleksandar“, a vakuf „mjesto“, koje se podizalo kao zadužbina znamenitih ljudi, pa je tako prevod imena Aleksandrovo mjesto. Dok je rijeka Ugar koja teče pored Kneževa, potiče od turske riječi „ugur“ što znači „dobra sreća“. Možda je i s razlogom ovo mjesto nazvano i „dobra sreća“, jer mnogo je toga što ova „Ravna Vrhovina“ potajno skriva, a u isti mah i pruža na dohvat ruke ljubiteljima prirodnog i kulturno-istorijskog nasljeđa. Vrijeme je da ih upoznamo redom. Ukoliko krenete iz pravca Banjaluke, na udaljenosti oko 25 km od Banjaluke, sa lijeve strane regionalnog puta R-413 prema Travniku, u mjestu Javorani, nalazi se Crkva brvnara posvećena Svetom Nikoli. Ova crkva je jedna od najstarijih crkava te vrste na području banjalučke regije. Sagrađena je 1757. godine. Nije se nalazila na istom mjestu gdje i danas, jer je prenesena na obližnje brdo u Javoranima zbog Turaka. Crkva je nedavno obnovljena. O ovoj crkvi kruži zanimljiva legenda da sama prelazi sa brda na brdo, što u stvari i nije nepotpuna istina, jer je crkva za vrijeme Turske vladavine stvarno premještana, u toku noći rastavljana pa ponovo sklapana, sa brda na brdo i tako nekolko puta, kako bi se sačuvala. Kada nastavite putovanje prema gradu, u mjestu Vidovo vrelo, sa lijeve strane regionalnog puta, na udaljenosti oko 10 km od regionalnog puta, nalazi se pećina Ledenica. Iako ovaj prirodni dragulj nije valorizovan, prema dosadašnjim objavljenim podacima, nalazi se na dubini oko 30 m, ukupne dužine 200m, sa brojnim pećinskim nakitom. Značajno je da tokom godine većinski dio vode koja protiče ili se slijeva kroz ovu pećinu bude zaleđen, zbog čega je vjerujemo i dobila naziv.
Neposredno uz regionalni put, 100 m od puta, u mjestu Rađići, sa desne strane, prema Čemernici, preciznije prema Rakovcu nalazi se vodopad Vranjevača.Izvire na Rakovcu i uz priključak još nekoliko izvora stvara vodopad Vranjevača. Odmah neposredno iznad vodopada desno nalazi se prirodni fenomen, hodnici i lavirinti sa jednim ulazom, a to narod zove samograd (Stari grad). U narodu je ovo mjesto poznato i još pod nazivom Vučiji torovi. Dubina isklesanih stijena je dvadesetak metara i kada se uđe u lavirint, jedino je nebo na vidiku. Pojedine stijene u galerijama su obrasle visokim drvećem. Za ovaj lavirint se vezuje priča da se stanovništvo skrivalo sa stokom od raznih vojski i da ih niko nije mogao pronaći. Duž cijelog puta od mjesta Rađići do mjesta Kostići, nalaze se brojni ostaci rimske opeke. Jedan od posebno zanimljivih speleoloških objekata sa područja ove opštine, smješten je u mjestu Otlovići (zaseok Marići), svega 5 km od skretanja prema Čemernici. Marića pećina (ili kako je još nazivaju Otlovića), smještena je na dubini oko 10-15 m, a ukupne dužine 100 metara. Pećina je sastavljanje iz dvije dvorane, bogata brojnim stalaktitima i stalagnitima. Prva, manja je na samom ulazu, a do druge se dolazi uzanim tjesnacem kroz koji se morate provući. Upravo u drugoj dvorani nalazi se pravi melem za oči, brojni stalaktiti, stalagmit, stubovi, nakit koji se nadvijo nad jezercetom, brojne figure, koje svakog podsjećaju na nešto drugo. Prava adrenalinska avantura, za one koji uživaju u čarima podzemnog svijeta. Inače planina Čemernica je u posljednje vrijeme postala jedna od popularnijih destinacija brojnih rekreativaca, jer izdižući se iznad jezera Bočac, na području grada Banjaluka i opština Kneževo i Mrkonjić, služi kao vidikovac odakle se pruža nezaboravan pogled na kanjon rijeke Vrbas, jezero Bočac i okolne planine. Osim toga duž mapirane planinarske staze kada krenete iz mjesta Međurača, selo Otlovići, naićete i na nekoliko jama, a neke od njih puput Bornjevače, Golubare posjeduju i brojni pećinski nakit. Čemernica je među sportistima i rekreativcima poznata i zbog trke 1111 Vertical race, koja počinje od Bočca i završava na najvišem vrhu Čemernice Golom Visu, gdje se nalazi veliki krst i planinska kuća. Duž regionalnog puta, upravo na ovoj planini pronađeni su i brojni stećci.
Da se priroda poigrala i svojim magičnim štapićem prosula pravu magiju na kneževskoj opštini, dokaz je kanjon rijeke Cvrcke.Ovaj netaknuti planinski biser izvire na sjeveroistočnim padinama Čemernice, na vododijelnici sa Jakotinom (takođe, lijevom pritokom iste rijeke) i potocima koji se ulijevaju u Ugar. Duga je oko 12 km. Ušće joj je kod Vrbanjaca i Večića. Nastaje od dvije čelenke: Međurača (izvor na oko 1100 m n/v) i Vukača (izvor na oko 850 m n/v). Nakon utoka jedine pritoke – Bukovice, ulazi u dubok, strm i sa zapadne strane nepristupačan kanjon, čija dubina mjestimično iznosi i do 400 m u odnosu na okolni plato. Na ovoj rijeci postojalo je 30 vodenica, a sada se samo duž kanjona možemo da zapazimo tragove njihovog postojanja. Ipak, kako bi priroda nagovijestila svoju neukrotivu divljinu i primamila pažnju posmatrača, u mjestu Hrvaćani stvorila je vodopad Skakavac na rijeci Cvrckoj koji dominira svojom bojom, zvukom i okolinom. Do vrlo strmog pristupa vodopadu Skakavac i duž kanjona Cvrcke vodi uređena planinarska staza. Ovaj vodopad sa padom od 20-ak metara, grana se u dva kraka i svojim prizorom i zvukom tek najavljuje šta nas to očekuje u ovoj adrenaliskoj avanturi. A zatim slijedi niz prizora, kaskada, modrozelenih virova i opijajućih mirisa čiste netaknute prirode, tzv. Opakog vira, Bekića zelenca, Muškog i Ženskog vira, pećina Kapnica, za koju među mještanima kruže priče i vjerovanja, da su mnogi dolazili u svitanje i umivali vodom iz Kapnice i uspješno izliječili migrene i bolesti očiju. Nakon nekih četiri sata pješačenja od početka planinarske staze, stiže se do nestvarnog prirodnog fenomena pod nazivom vodopad Vilenska vrela. Upravo ovdje živi legenda o vilama koje su drugujući sa gorštacima prečesto igrale kolo na livadama i rasipale „vilinsku kosu“. Jedan pored drugog ključa osam izvora i to na prostoru od desetak metara, koji se obrušavaju sa šezdesekat metara žureći u zagrljaj Cvrckoj. Brojni posjetioci i danas pričaju da su često bili u prilici da čuju topote, koje podsjećaju na zvuke kao da neko igra kolo. Takođe, među posjetiocima važi i vjerovanje da ako nakon godinu dana budemo pili vodu sa ovog istog vrela, šta god da poželimo vile će nam ispuniti. Vodopad Vilenska vrela izvire na vrhu litice, na platou ispod male okapine, koja ima tri kraka, a istom se pristupa putem visećeg mostića, koji predstavlja dodatnu atrakciju. Neposredno u blizini izvora nalazi se još jedna tzv. Vilena pećina sa prilično uzanim prilazom, ali i nestvarnim prizorima unutrašnjosti koje dodatno ukrašavaju dvije kadice i jezerce na kraju pećine. U povratku sa ovog platoa prema Tepićima, nezaobilazne su i Kerezova pećina i Mišarica, koje dodatno plijene pažnju. Inače za obilazak uređene i mapirane kružne staze duž kanjona Cvrcke potrebno je oko šest sati pješačenja, a do kanjona možete pristupiti iz dva pravca, regionalnim putem Kneževo – Kotor Varoš, ili Kneževo – Banjaluka. Za koji god se odlučite, neminovno je da dođete u selo Živinice, zaseok Hrvaćani ili pak Tepići i sa nekih od ovih polaznih tačaka započnete svoju planinarsku avanturu. Kada nastavite dalje putovanje regionalnim putem prema Travniku, ubrzo stižete pred sami ulaz u gradsku zonu, gdje puca fantastičan pogled prema zgradama i kućama zarobljenim četinarskim šumama, šumovitim proplanicima, pašnjacima i visoravnima, koje je upravo zbog toga i poznato kao vazdušna banja. Nije ni čudno što je na ovom području legendarni bokser Marijan Beneš često boravio na pripremama. Inače, pred sami ulaz u Kneževo ukoliko skrenete desno prema selu Mokri Lug i dođete asfaltnim putem do ivice planine Čemernice, imaćete priliku da uživate u fantastičnom pogledu na krivudavi kanjon rijeke Ugar. Ova rijeka je desna pritoka Vrbasa. Izvire pod obroncima planine Vlašić na visini oko 1550 mnv (lokalitet Prelivode). Predstavlja prirodnu granicu opštine Kneževo sa Federacijom. Iako su na ovoj rijeci postavljene tri hidrocentrale, ona svojom divljinom i neprisupačnošći, krije jedan od najljepših i najdivljih kanjona ovog dijela Evrope. Zato i dalje mnogi kažu za Ugar da je mjesto gdje poskok i medvjed zajedno piju vodu, gdje noć nastupa iznenada i bez sutona. To je ujedno i mjesto gdje se Ugar napokon sastaje sa svojim strašnim imenom i cjelokupnim tokom huči, pjeni i stvara brojne modro plavičaste virove, a zatim oštro siječe i lomi u nepristupačne vodopade. Svojim krivudavim tokom kupi sa desne strane Pljačkovac, Ilomsku, Kobiljsku rijeku, Zirin potok, Kusin potok i Ugrić, a svaki od njih otkriva novu magiju prirodnog ambijenta. Za one koje ne znaju do prije pet godina na ovoj rijeci je redovno održavano i BiH prvenstvo u mušičarenju.
Tajnu divljine Ugra mudro čuva i kamena djevojka u podnožju Sokolina.Prema legendi koja kruži među mještanima ova djevojka je bila bogohulna i radila na svetac. Iznenade je zadesilo nevrijeme i strašna oluja koja je odgurala sa stijena u ponor, a zatim u podnožju zaustavila. Kamenu statu djevojke je danas je lakše uočiti, jer je u skorije vrijeme ofarbana bijelom bojom. Posebnu magiju i zov divljine krije i kanjon rijeke Ilomske, a naročito vodopadi Veliki i Mali Buk. Udaljen svega na oko 30 km od centra Kneževa, sa lijeve strane regionalnog puta R-413, proseže se kanjon ove rijeke. Ovi vodopadi su u kanjonu na podvlašićkoj visoravni, udaljeni oko 2 km od ušća Ilomske u Ugar. Predstavljaju pravi melem za oči. Veliki Buk, pritajen u gustoj šumi, među visokim okomitim litica koji se obrušava niz pedesetak metara vertikalno osječenu stenu, asocira na egzotične destinacije. Inače za ovaj vodopad kažu i da je među 3 najviša vodopada u Bosni Hercegovini. Mali Buk visine 20-ak metara, takođe krije posebne čari. Neposredno nešto malo niže na ušću Dejanske u Kobiljsku rijeku prožimaju se i tragovi Stare Crkve brvnare posvećene Svetom Proroku Iliji, koja je sada smještana u selu Makarići. Za ovu crkvu vezuje se nekoliko legendi o nastanku, a jedna od njih je da je izgrađena za jednu noć, na prostoru veličine teleće kože. Ne zna se kada je tačno nastala, mada tabla koja je postavljena na okomitoj stijeni gdje su prema predanjima nekada nalazila ova crkva, naglašava da je to period od 1460-1557. U ovoj crkvi i danas se čuva relikvija đedov štap za koji se vezuje vjerovanje da je štap Svetog Jovana Krstitelja ili Svetog Proroka Ilije. Svakako za područje oko Dejanske, Kobiljske rijeke pa sve do Ugra, vezuje se i predanje da su postojale kovačnice, te da su u bjegstvu, na ovom području ostala skrivena ne samo i „prirodna blaga“. U prilog tome govore i ostaci tvrđave Oštrc, koja se nalazi neposredno ispod Korićanskog platoa i nadvire nad kanjonom Ilomske. Korićanski plato u dubini guste šume skriva još jednu tajnu nazvanu „Modro poljo“, za koje mještani tvrde da su već rađena neka istraživanja i da ovo područje ima značajne specifikacije koje posjeduje prašuma. Ne sumnjamo da su brojna prirodna i kulturno-istorijska blaga ove opštine i dalje ostala pod velom tajne, ali svakako i ovo što nam je priroda dozvolila trebamo da sačuvamo za buduće naraštaje. Znamo da je Planinarsko društvo Vilenska vrela Kneževo pokrenulo inicijativu za zaštitu i očuvanje kanjona rijeke Cvrcke sa idejom da kanjon rijeke Cvrcke postane prvi Park prirode ili eventualno Spomenik prirode na području ove opštine. Želimo im da istraju u ovoj ideji i pokrenu još mnogo inicijativa za očuvanje prirodnih bogastava ove opštine, a mi ćemo sigurno u što skorije vrijeme uvjeriti se u magiju vila sa vodopada Vilenskih vrela. Tekst su pisali polaznici edukacije u sklopu projekta „Nova generacija, novi glasovi“. Projekat se realizuje zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Izvor: Djeluj.ba Autor: Dijana Milisavić Video: Tomas Damjanović